Virusi (Viruses) su metabolički neaktivne i zarazne čestice na granici nežive prirode i živog svijeta. Nemaju stanične dijelove već potpuno ovise o mehanizmu stvaranja energije i bjelančevina stanica domaćina.
Na postojanje virusa je prvi upozorio ruski biolog Dmitrij Josifovič Ivanovski koji je tijekom istraživanja mozaične bolesti duhana, filtratom soka bolesne biljke oslobođenim od bakterija, uspio zaraziti zdravu biljku. Smatrao je da se radi o bakterijskom otrovu. Kasnije će Nizozemac Martinus Beijerinck ustvrditi da je riječ o novom, do tada nepoznatom obliku uzročnika bolesti za koji će upotrijebiti latinski naziv virus. Istraživanja virusne morfologije, njihova kemijskog sastava i umnožavanja su uznapredovala otkrićem elektronskog mikroskopa (veličina virusa se kreće između 20 i 300 nm) i uvođenjem novih metoda. U drugoj polovici 20. stoljeća počinje intenzivan uzgoj staničnih kultura što je omogućilo otkrivanje novih vrsta virusa.
Virusnu česticu (virion, 5) čini nukleokapsida (4) koju tvori:
Neki su virusi obavijeni lipidskom ovojnicom (6) koja potječe od stanice u kojoj se umnožavaju. Iz nje strše glikoproteinski izdanci (7) kojima se virus prihvaća na stanicu primatelja. Takvi su npr. virusi gripe, bjesnoće i HIV. Slika prikazuje građu neovijenog (A) i ovijenog (B) virusa.
Građa većine virusa se zasniva na jednom od načela simetrije:
Umnožavanje (replikacija) virusa je enzimski proces prepisivanja vlastitog genoma kojeg čini jedna od nukleinskih kiselina. Ono se razlikuje od razmnožavanja ostalih mikrorganizama jer se odvija samo u živoj i primjenjivoj stanici. Za vrijeme umnožavanja virusa nastaju promjene na površini i u unutrašnjosti inficirane stanice. Ciklus umnožavanja u osnovi izgleda ovako:
Viroidi su infektivne čestice manje od virusa koje se sastoje samo od jednolančane RNK, a ne posjeduju kapsidu. Uzročnici su bolesti biljaka
Prioni su sastavljeni samo od bjelančevina, pa su najotporniji na djelovanje fizikalnih i kemijskih činitelja. Uzročnici su promjena središnjeg živčanog sustava (kravlje ludilo).
Podaci za 2012 godinu navode rodova virusa[1]
Virusi (Viruses) su metabolički neaktivne i zarazne čestice na granici nežive prirode i živog svijeta. Nemaju stanične dijelove već potpuno ovise o mehanizmu stvaranja energije i bjelančevina stanica domaćina.
Na postojanje virusa je prvi upozorio ruski biolog Dmitrij Josifovič Ivanovski koji je tijekom istraživanja mozaične bolesti duhana, filtratom soka bolesne biljke oslobođenim od bakterija, uspio zaraziti zdravu biljku. Smatrao je da se radi o bakterijskom otrovu. Kasnije će Nizozemac Martinus Beijerinck ustvrditi da je riječ o novom, do tada nepoznatom obliku uzročnika bolesti za koji će upotrijebiti latinski naziv virus. Istraživanja virusne morfologije, njihova kemijskog sastava i umnožavanja su uznapredovala otkrićem elektronskog mikroskopa (veličina virusa se kreće između 20 i 300 nm) i uvođenjem novih metoda. U drugoj polovici 20. stoljeća počinje intenzivan uzgoj staničnih kultura što je omogućilo otkrivanje novih vrsta virusa.
