Araucariaceae je veoma drevna porodica četinarslih stablašica. Najveću raznolikost postigla tokom perioda jura i kreda, kada je bila rasprostranjena gotovo u cijelom svijetu.
Većina Araucariaceae na Sjevernoj hemisferi nestala je u događaju izumiranje kreda-paleogen, a sada su uglavnom ograničeni na Južnu hemisferu, osim nekoliko vrsta roda Agathis u Jugoistočnoj Aziji.[1]
Pripadnici Araucariaceae su obično vrlo visoka zimzelena stabla,[2] dostižući visinu od oko 60 m ili više.[3] Mogu dostići i vrlo velike promjere stabala; novozelandsko stablo Agathis australis, zvano Tāne Mahuta („gospodar šume") je visoko 45,2, sa prečnikom u visini grudi od 491 cm. Ukupna zapremina drveta izračunata je na 516,7 m3,[4] što ga čini trećim četinarom po veličini, nakon Sequoia i Sequoiadendron "(oba iz potporodice Cupressaceae, Sequoioideae).[2]
Stabla su stubasta i imaju relativno velike smolne rupice na kori.[5] Gtananje je obično vodoravno i slojevito, sA redovnim vrtlozima od tri do sedam grana ili se izmjenjuju u široko odvojenim parovima.[6] Listovi mogu biti mali, igličasti i zakrivljeni ili veliki, široki jajoliki i spljošteni.[7] Spiralno su raspoređeni, postojani i obično imaju paralelno veniranje.[2]
Kao i ostali četinari, formiraju šišarke. Svako stablo ima i muške i ženske (jednodomne biljke) ili mogu imati samo muške ili ženske šišarke (dvodomne biljke).[8]
Muške šišarke su u prosjeku među najvećim kod četinara. Cilindrične su i viseće, pomalo nalikuju resama. Rastu pojedinačno na vrhovima grana ili u pazuku lista. Sadrže brojne sporofile raspoređene u vrtlozima ili spiralama. Svaka ima četiri do 20 izduženih polenovih vrećica pričvršćenih na donjoj površini na jednom kraju. Polenovo zrno je okruglo i nema krila ili zračne vrećice.[2][6][7]
Ženske su također veoma krupne. Kuglastog su ili ovoidnog oblika i stoje uspravno na debelim, kratkim izdancima na vrhovima grana. Brojni brakteje i ljuske međusobno su spojene ili su razdvojene za polovinu njihove dužine.[2][6][7] Ljuske gotovo uvijek sadrže samo po jednu sjemenku na gornjoj površini, za razliku od dvije kod pravih borova (porodica Pinaceae).[9] Vrlo su velike, među najvećim semenkama među četinjarima. Rasprostriru su vjetrom, obično koristeći konstrukcije nalik krilima. Zrele ženske šišarke odvajaju se i padaju na tlo. Zbog svoje veličine mogu prouzrokovati ozbiljne ozljede ako nekoga udare. Konusi Araucaria bidwillii, naprimjer, teže 10 do 15 kg, tj. veličine i težine velikog ananasa. Mogu se spustiti s visine od 23 m .[9]
Araucariaceae su podijeljene u redove razreda Pinales, Pinopsida u diviziji Pinophyta. Divizija uključuje sve žive četinare. Odnedavno, međutim, neke Araucariaceae tretiraju kao zaseban red, Araucariales.[2] Araucariaceae imaju tri sadašnja roda i oko 41 vrstu.[5]
Ispod je filogenija pinofita, zasnovana na kladističkoj analizi molekulskih podataka. Prikazuje položaj Araucariaceae unutar divizije, derivirano prema radovima Farjon i C. J. Quinn & R. A.[10]
Araucariaceae
Araucariaceae je veoma drevna porodica četinarslih stablašica. Najveću raznolikost postigla tokom perioda jura i kreda, kada je bila rasprostranjena gotovo u cijelom svijetu.
Većina Araucariaceae na Sjevernoj hemisferi nestala je u događaju izumiranje kreda-paleogen, a sada su uglavnom ograničeni na Južnu hemisferu, osim nekoliko vrsta roda Agathis u Jugoistočnoj Aziji.
